OTVORENO PISMO RADNIKA TRESE SRBIJU: Sve teže živimo, a na televiziji nas obmanjuju rijalitijima, paradama i crnim Panterom!

Na mejl redakcije portala Čitaj Gari stiglo je otvoreno pismo koje prenosimo u celosti, uz korekturu ali bez menjanja konteksta pisma. Ljudi su počeli da se odazivaju na naš poziv da iskažu svoje mišjenje i da se otvore debate oko važnih stvari.

Poštovani,

Odazivam se na vaš poziv, kako bih dao svoj lični sud. Sud malog čoveka, običnog radnika koji živi od prvog do prvog u mesecu bez nade da će se nešto promeniti.

I ne bunim se. Živim običan i normalan život, što bi rekli, čovek sam iz naroda, radim jedan posao i sa njim izdržavam ženu i dvoje dece. Ispod proseka je moja plata, nije ni blizu kao ona o kojoj se priča na medijima. Ispadne da ja sa platom sa kojom živim mesec dana, te poznate ličnosti, voditelji i političari potroše za jedan dan.

Kako je meni, tako je i većini ovog naroda ali ja imam potrebu da progovorim nešto u ime svih nas čiji je glas nevidljiv, i nema ga u medijima. Drago mi je da je bar neki medij pokrenuo ovakve stvari i voleo bih da toga ima više.

Radim na strugu za privatnu firmu, moj život je običan i skroman. Nemam visoke škole, nisam neki intelektualac ali primetim da na televiziji niko od javnih ličnosti ne pokreće glavne teme, koje su važne za sve nas obične ljude.

Priča se o Crnom panteru, priča se o raznoraznim paradama, omladinu nam uništavaju Rijaliti programi, ali niko ne spominje ono glavno, a to su poskupljenja zbog kojeg je našem narodu sve teže da se snađe u svom ovom ludilu koje nas je snašlo.

Verujem da nisam jedini u tome i da će se većina naroda složiti sa mnom kada je ova stvar u pitanju. U poslednjih godinu dana cene su neverovatno skočile, a plate su ostale iste. Možete da zamislite koliko je teško meni, kao običnom čoveku i poštenom radniku da izguram čitav mesec, a to se oseti pogotovo sada kada nailaze praznici, dečji rođendani i proslave.

U radnju više ne mogu da uđem a da ne potrošim par hiljada dinara. Nekada je džeparac deci bio 300 dinara, a sada bez 500 ne mogu ni da ih pošaljem u školu.

A tek cene komunalije, struje i ostalih dadžbina… to je tek priča za sebe. Verujte da na kraju meseca moram da pozajmim sto evra koje vraćam kada dobijem platu i tako se svakog meseca vrtim u krug. Niko od javnih ličnosti i političara, da li sa vlasti ili iz opozicije to ne spominje. Pokušavaju da nam skrenu pažnju sa sve praznijeg novčanika tako što izmišljaju pantere, lansiraju parade, puštaju ogavne programe na televiziji koji promovišu nasilje i nemoral kao nešto prirodno i normalno.

Nema više zanimljivih i obrazovnih emisija uz koje je moja generacija odrastala. Ne kažem da smo mi nešto posebno, ali bar smo stekli poštovanje prema starijima i nikada nismo vršili nasilje prema profesorima, što je vidim isto aktuelno ovih dana.

Eto, baš neki dan kada sam se gradskim prevozom vraćao iz autobusa, niko od omladine nije želeo da ustane starici da sedne u autobusu. Klinci su se kikotali, gledali u svoje mobilne telefone i nije im plao na pamet da ustanu starijoj gospođi.

Potežu se u televizijskim emisijama razna pitanja, razna prava a nikako da shvatimo da ovde ima prava običan čovek, radnik, Srbin, pravoslavac ili bilo koji ravnopravni građanin ove države koga niko ne pita za njegove probleme, za njegovo kršenje prave i ne pitaju ga za šta je on sve uskraćen.

Pa zar nismo u toku epidemije bili uskraćeni da ispoštujemo tradiciju naših predaka i da zapalimo sveću u crkvi? Jesmo, pa nikome ništa. Prošlo je i to, a mi smo se vratili normalnom životu.

Ne znam kako je drugima, ali meni postaje gotovo neizdrživo. Iz petnih žila pokušavam da iškolujem svoju decu, da im skrenem pažnju šta je moralno a šta nije, šta je ispravno a šta nije. Strepim pri svakom njihovom izlasku da li će doći do nekog incidenta, da li će im neko dati narkotik da proba za džabe, ali porodica kao glavna ćelija društva je razorena i uprkos svim mojim naporima, decu mi ipak vasptiaju javne ličnosti, zvezde sa Ju Tjub kanala, starlete i kriminalci.

Osećam se nemoćno, a nemam kome da se požalim. Da, neki će da kažu imaš daljinski pa promeni program, i naravno u mojoj kući se takav program ne gleda. Ali čim deca odu u školu, moja žena i ja više nemamo kontrolu nad njima. Poslali smo fino i kulturno vaspitano dete, da bude pošteno i moralno a kakvo će se vratiti, samo dragi Bog zna.

- Advertisement -

Prokomentarišire

Najnovije vesti

“Mi i Vi: Tri godine kasnije…” JP “Pošta Srbije” i Institut za veštačku inteligenciju zajedno u budućnost

U prestižnom ambijentu univerzitetskog kampusa u Novom Sadu, Institut za veštačku inteligenciju Srbije obeležio je tri godine uspešnog rada....

Obavezno pročitajte

Srodni članci